HR | EN
 
 
unesite e-mail:
želim primati
ne želim
 

Obitelj Vojković-Vojkffy

Vojkovići pripadaju starom hrvatskom plemenskom plemstvu. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. dodijelio im je 1224. godine područje Klokoča. Vojkovići su pripadali grani Maretića od Klokoča...

Vojkovići pripadaju starom hrvatskom plemenskom plemstvu. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. dodijelio im je 1224. godine područje Klokoča. Vojkovići su pripadali grani Maretića od Klokoča. Vojko, sin Đure Maretića, bio je u 15. stoljeću poznat u svom kraju. Njegovi sinovi i svi kasniji potomci nazivaju se njegovim krsnim imenom - Vojkovići. U 15. i 16. stoljeću posjedovali su u blizini Klokoča Vojković-grad, koji se u obiteljskim ispravama spominje kao glavno obiteljsko mjesto Vojkovića. U 17. stoljeću Vojkovići su se preselili u Hrvatsko zagorje, gdje su stekli neke posjede grofova Zrinskih.
Vojkovići su se isticali kao odlični ratnici. Osobito su se proslavili Ivan I. u drugoj polovici 16. stoljeća i njegov najmlađi sin Ivan II. u prvoj polovici 17. stoljeća. Ivan I. (oko 1520.-1595.) bio je kapetan grada Karlovca. Dvaput je pao u tursko ropstvo i prvi put izdržao sedam godina, a drugi put godinu dana, kada se za njegovo oslobađanje zauzeo i Hrvatski sabor. Ivan II. (oko 1595.-1661.) se proslavio u brojnim borbama protiv Turaka. Imenovan je kapetanom grada Križevca i nosilac je časti »zlatnog viteza«. Za brojna junačka djela i zasluge kralj Ferdinand III. izdao je Ivanu Vojkoviću 1655. godine povelju u kojoj se priznaje staro plemstvo njegove obitelji, koje je tada već bilo staro 430 godina. Ivanu Vojkoviću i njegovim sinovima Franji, Jurju, Ignacu i Vuku darovao je 1646. godine Ivan Jakov Moscon brojna imanja: Rakitje s dvorom i dvor Ogled u stenjevačkoj općini, dio Lužnice sa svim selima, dvor Kunigunde Hening u Donjoj Stubici, dvor Gašpara Tahya u Strmcu, dvor Šćitarocijevih u Donjoj Stubici, dvor Jurja Lukačića u Pušćoj, dvor Stjepana Jaskaja u Brdovcu, dvor nazvan Stari grad u Donjoj Stubici te još mnoge dvorce i kurije u Oroslavju, Donjoj Stubici, Brdovcu i Zelini.
Ivanovim unucima Sigismundu i Kristoforu, sinovima Franje Vojkovića, dodijelila je carica i kraljica Marija Terezija 1763. godine ugarsko-hrvatsko grofovstvo za zasluge u sedmogodišnjem ratu. Vojkovići su tako »preskočili« naslov baruna i odmah su od plemića bili imenovani grofovima. Marija Terezija odobrila im je tada i promjenu prezimena Vojković u Vojkffy, dajući im pridjeve »de Klokoch et Vojkovich«. Sigismund (umro 1792.) je bio graditelj dvorca u Oroslavju. Bio je konjanički pukovnik i nositelj visokih dvorskih titula: dvorski komornik i glavni zapovjednik dvorske straže. Utemeljio je i crkvu u Zaboku. Nije dokazano, ali mnogo argumenata ide u prilog pretpostavci da je upravo Sigismund Vojkffy lik Siniše iz romana Grička vještica, što ga je napisala Marija Jurić Zagorka.
Oni Vojkovići kojima nije podijeljeno grofovstvo zadržali su staro prezime i izumrli su u muškoj lozi 1838. godine, a posljednji muški potomci grofovske loze bili su Kristofor i Hubert, koji su potkraj prošlog stoljeća iselili iz Hrvatske. Njihov otac Janko (umro 1897.) prodao je Oroslavje donje i Zabok Ugarskoj hipotekarnoj banci od koje je ta imanja kupio neki konzorcij i rasprodao ih seljacima.
Obitelj Vojković-Vojkffy izgradila je župnu crkvu u Zaboku, a sudjelovala je i pri podizanju crkve u Belcu, o čemu svjedoče njihovi grbovi na zaslonu pjevališta. U Zagrebu, u Gornjem Gradu, podigli su nekoliko palača, od kojih je svakako najvrednija, najljepša i najpoznatija barokna palača Vojkffy-Oršić-Rauch u Matoševoj ulici.


 
Download
Vi ste:
vlasnik/ca dvorca
potencijalni kupac
planiram posjet nekom dvorcu
generalno zainteresiran/a za temu dvoraca
ovdje sasvim slučajno